Festival review: Globaltica 2024

Kad sam prvi put vidio fotografiju sličnu ovoj naslovnoj, odmah sam poželio otići na Globalticu, festival koji se održava na sjeveru Poljske, u Gdyniji. Ideja je dodatno oživjela nakon nezaboravnog tjedna u veljači kada su Monsieur Doumani i Dunjaluk održali rezidenciju i kada su se neka prijateljstva toliko produbila da smo počeli kovati planove gdje i kako da se opet vidimo, a Globaltica se spominjala kao jedna od opcija. No, život je pričao neke druge priče i sve je palo u drugi plan sve do 2. srpnja kad je Piotr Pucylo, umjetnički direktor festivala, na svojem Facebooku još jednom objavio popis svih izvođača s jednom jasnom rečenicom: 'what is important is quality, not quantity'. I bio je u pravu - Globaltica je stvarno najavila 11 odličnih izvođača čega sam bio svjestan i pri ranijim objavama. No, ovako na jednom mjestu sve je izgledalo maestralno. Kako sam često impulzivno odlazio na koncerte i festivale, tako je i sada sve krenulo - u sljedeća 24 sata sam kupio povratne avionske karte iz Dubrovnika za Poznan, provjerio povezanost vlakom Poznana i Gdynije, bukirao smještaj u ta dva grada i javio svim prijateljima za koje sam znao da će biti na Globaltici da se vidimo tamo.

Ono što je ovaj festival u startu izdvojio od svih mojih ranijih posjeta sličnim događajima je da je po prvi put sa mnom išao moj sin. Kako mu je sada devet godina, tako mi se činilo da je to pravo vrijeme za kretnju na festivale. Uz to, Globaltica se činila dobrim izborom zbog lokacije održavanja - u gradskom parku, te zbog satnice - prvi koncerti počinju u 18:00, a posljednji u 22:30. Razmišljao sam kako će biti dobro ako izdrži do početka zadnjih koncerata, a ako uspijemo pogledati i dio tih nastupa - to bi bila premija.

Samo 16 dana nakon odluke o odlasku, pomladak i ja smo bili u avionu za Poznan gdje smo proveli cijeli dan i to uglavnom u tamošnjem zoološkom vrtu koji nas je oduševio. Nisam pobornik ideje zooloških vrtova, ali ako već postoje trebaju biti ovakvi ili slični. Sina sam sa zoološkim 'kupio' pa mi je oprostio to što nisam baš najbolje isplanirao put do Gdynije do koje smo na kraju ipak došli na vrijeme, taman na prvog izvođača.

I prije nego smo došli do te velike pozornice oduševljenje Globalticom je bilo veliko. Ne trebate na ovom festivalu biti dugo da osjetite mirnu, obiteljsku atmosferu. Sve je šareno i veselo, djeca skaču i penju se po stablima što je bila važna stvar za mog sina kojem je to bila glavna zanimacija prva dva dana festivala. Penjanje na stablo, slušanje muzike i animiranje Ule, Antonisa i mene da ga tražimo. To dvoje divnih ljudi su nam bili stalno društvo ta prva dva dana Globaltice i ono produbljivanje prijateljstva koje sam spomenuo u uvodu teksta ne da se dogodilo, nego je, čini se, probilo sve moguće granice. S time da se i Mak uključio u tu priču...

Nešto manje od 3.000 znakova nakon početka teksta vrijeme je, valjda, da počnem pisati o izvođačima. Prvi su bili Gabba, Norvežani okupljeni oko joik majstora Johna André Eire. Joik volim, nisam ga nikada čuo uživo, a Eira to stvarno radi odlično. Međutim, bend mi nije baš legao. Nisu napravili ništa da taj joik dobije dodanu vrijednost pa mi se činilo da bi John bolje funkcionirao bez njih. Doduše, trebalo mi je da se naviknem da je zvuk prvog dana bio dosta tih pa možda impresije treba pripisati i tome.

Nastup The Zawose Queens sam jako iščekivao. Kćer i unuka legendarnog Hukwe Zawose imaju jako zanimljiv debut album baziran na illimbi i želio sam vidjeti kako to funkcionira uživo. Nažalost, na početku koncerta nije to baš bilo najbolje, ali kako se nastup bližio kraju, postajalo je sve bolje. Pendo i Leah su se na pozornici okružile dobrim glazbenicima, a za kraj nastupa su ostavile najbolje pjesme s albuma kojima su rasplesale publiku koja je ta prva dva dana bila na neki način napola podijeljena - dio ih je plesao unutar ograđenog prostora što se događa zbog određenih poljskih zakona, a dio je uglavnom sjedao oko njega. The Zawose Queens trebaju još jedan album da dobiju dovoljno materijala za 'pravi' koncert, no i ovako ih treba pogledati.

Ne mogu reći da sam baš fan mađarskih Söndörgő, grupe koja svoj izričaj bazira na banatskim i hrvatskim tamburaškim pjesmama. Imali su oni par odličnih albuma, onaj s Amsterdam Klezmer Bandom i posebno ovaj zadnji s Chrisom Potterom, ali teško mi sjedaju tamburice osim ako ih ne sviraju Adam Semijalac ili Vedran Živković. Kako je malac od ranije oduševljen jednom pjesmom Söndörgő, tako smo ih gledali iz prvog reda i nakon svega moram reći da su ljudi baš veliki profesionalci i da znaju što rade. Nisu oni samo tamburaški bend, daleko od toga, a svemu što sviraju pristupaju potpuno profesionalno. Na trenutke mi se upalila anti-tamburica lampica, ali generalno je sve to bilo jako dobro. Ostaje samo pitanje zašto je Söndörgő uspio tamburice 'prodati' world music svijetu, a to nije napravila neka banatska ili hrvatska grupa.

Za kraj prvog dana ostale su senegalske legende Orchestra Baobab, odnosno nova reinkarnacija benda uglavnom sastavljena od mladih muzičara. Mislim da je iz originalne postave ostao samo jedan član, ali ovaj put se ništa od toga nije osjetilo na zvuku. Orchestra Baobab znaju što rade, napravili su pravi show, a iako im novi single nije toliko na tragu starih hitova, to nije bilo važno jer su tijekom koncerta prolazili sve ono što su radili tijekom duge i uspješne karijere. Atmosfera je bila sjajna, ali obitelj Fulurija ipak nije ostala do kraja nastupa - i ovih pola je bilo odlično prolazno vrijeme za mlađeg člana kojem je prosječno vrijeme odlaska u krevet par sati ranije. Oni koji su ostali do kraja, pa i kasnije, mogli su svjedočiti kako su članovi Orchestra Baobab plesali na tradicijske poljske pjesme u izvedbi grupe Wowakin.

Ti Poljaci su otvorili i drugi dan festivala. U Poljskoj je folk glazba iznimno popularna, njihovi tradicijski plesnjaci su posjećeni od strane publike različite generacije, a Wowakin to sve radi sjajno. Rasplesali su publiku i u tom ranom terminu i bilo ih je sjajno vidjeti na domaćem terenu, a drug Goran Farkaš, najveći ljubitelj takve glazbe na ovim prostorima kojeg poznajem, na video kojeg sam mu poslao je samo odgovorio: 'Jebenica'.

Wowakin su odlično pripremili za Buzz' Ayaz, ciparski kvartet koji se svojom mediteranskom psihodeličnom glazbom predstavio s nekoliko singlova, a uskoro će za Glitterbeat Records objaviti i svoj prvi album. Obitelj Fulurija je opet bila u prvom redu, Antonis je dobio i novog prijatelja među nama koji ga je oduševljeno gledao, ali je taj mlađi nakon nekoliko pjesama rekao da mu je sve preglasno pa se otišao penjati na stablo. Ovaj stariji je ostao plesati i ludovati jer su Buzz' Ayaz potpuno razvalili. Drukčiji je zvuk od onoga što radi Monsieur Doumani s čime će se morati uspoređivati, a Globaltica je jasno pokazala da je to bend koji može funkcionirati na velikim pozornicama. Ovaj koncert mi je pokazao i ono što sam se pitao dok sam tko zna koliko puta preslušavao album - pjesma s kojom će Buzz' Ayaz sve omađijati je “Buzzi Ayazi”. Nju je Fulurija junior odmah zapamtio i pjevao je svih ovih dana toliko dobro da postoji ideja da se priključi bendu na stejdžu na skorašnjem zagrebačkom koncertu ovih Ciprana.

Buzz' Ayaz su 'zapalili' Globalticu, a Pixvae je sve nastavio u istom tonu. Ovaj francusko-kolumbijski bend sam svojedobno gledao na Drugoj Godbi gdje su imali odličan nastup, ali ovo je bilo za klasu bolje. Potpuno ludilo. Cumbia je žanr koji je prilično prostituiran posljednjih godina i jasno je kada nekome ide na živce spoj te divne kolumbijske glazbe i raznih drugih žanrova. No, Pixvae to rade fantastično - prilično žestoka glazba praćena s dva odlična vokala je rasplesala sve na festivalu, među njima i naš kvartet koji se uskoro rastajao. Ula i Antonis nisu ostajali posljednjeg dana, a Fulurije su se lagano gasile. Otpjevali smo još koji put refren “Buzzi Ayazi” te se zahvalili Antonisu na majicama benda. Ta rečenica 'Vau, ovo je moja prva bendovska majica' praćena onom kasnijom 'Mogao bih ja ovako cijeli život ići na festivale' me totalno raznježila. Ekspedicija Globaltica je uspjela. A Pixvae jedva čekam vidjeti ponovo. Ovo je bend, recimo, za pristojan slot na InMusicu.

Uspjeli smo vidjeti i dio nastupa Kongoanaca iz grupe Jupiter & Okwess, ali oni me nisu previše impresionirali. Dobro je to muzički, ali dojam mi je da se bend više trudi zabaviti publiku nego imati vrhunske pjesme. To je legitimno i treba i takvih bendova, ali meni taj pristup nije najdraži pa smo onda lakše i otišli prije kraja. Spomenimo i da je nakon njih svoj balkanbeats DJ set imao Robert Šoko, a impresije koje sam čuo kasnije potvrdile su da je set bio ono sve što zapadnjaci doživljavaju kao balkansku muziku - daj trubača i dosta BPM-a i svi sretni. Dobro je da nisam bio na tome.

Posljednjeg dana Globaltica je poprimila drukčiji oblik. Velika pozornica nije bila u funkciji, a program se odvijao na maloj livadi. Sve je izgledalo kao piknik, kako se u najavi nastupa Justina Adamsa i Maura Durantea istaknulo, a to je prvom dijelu nastupa ovog britansko-talijanskog dvojca dalo malo neobičnu atmosferu. Dok su Justin i Mauro na pozornici razvaljivali svojom verzijom miksa bluesa, pizzice i tko zna čega sve ne, publika je zasjela ili ležala. U jednom trenutku je Justin pomalo iznervirano rekao da je vrijeme da se prekine ta 'lazy Sunday' atmosfera, natjerao publiku da se digne na noge i onda je krenulo. Do kraja su svi plesali i to s razlogom jer su njih dvojica stvarno odlično svirali. Njihov je prvi album bio jako dobar, a uskoro izlazi i drugi pa će trebati Justina i Maura dovesti u Zagreb. A možda i neki zanimljiv projekt s Canzoniere Grecanico Salentino povodom velikih 50 godina rada tog benda padne sljedeće godine. Mauro je dao dobru ideju, treba smisliti realizaciju.

Posljednji bend festivala, Hizbut Jámm, na žalost nismo čuli. Htio sam jer je ovogodišnji album dosta dobar, ali pomladak je napokon potpisao kapitulaciju pa je ostalo samo da se pozdravim s Piotrom, zahvalim na gostoprimstvu i sjajnom festivalu te se uputimo prema apartmanu i pripremanju za povratak u Dubrovnik. Ni sve ono što se sutra događalo, (pre)dugo putovanje i problemi s Ryanairom nije umanjilo sjajan doživljaj ovog produženog vikenda. Globaltica je zakon i sigurno ću joj se vratiti! Sigurno ćemo joj se vratiti, rekao bi junior kada bi on pisao jer je on već objavio da sve možemo ponoviti. Možda i hoćemo, siguran sam da će Piotr složiti sjajan line-up povodom velikog jubileja i 20. izdanja festivala.

Naslovna fotka: Marek Sałatowski